Hrvatska sa svim manama i vrlinama

Ranka Keser došla je s roditeljima iz Rijeke u Njemačku kada su joj bile tri godine. Od tada uglavnom živi u Münchenu, te piše romane i knjige za djecu. Svake godine posjećuje na mjesec staru domovinu. Potkraj prošle godine objavila je neobičan turistički vodič pod provokativnim naslovom KulturSchock Kroatien (Kulturni šok Hrvatska), neobičan po tome što se razlikuje od običnih bedekera, i to u pozitivnom smislu. Izraz „kulturni šok“ Ranka Keser odmah relativizira u predgovoru knjige dovodeći ga u vezu s Afrikom i Azijom, gdje su takvi šokovi očekivani; zapravo je riječ o tome kako Hrvati na neposredan način komuniciraju s nepoznatim ljudima, a to navodno šokira. To je zapažanje u biti sporedno i time neprikladno za naslov knjige, ali valjda ima komercijalnu važnost. Odustavši od uobičajenog tipa bedekera, Ranka Keser piše o hrvatskoj povijesti i kulturnim korijenima više-manje razumljivo za strance, no što se više približava 20. stoljeću, sve učestalije ponavlja uglavnom tuđe klišeje. Ulomak o Titu dio je njegove biografije koju je napisao Slovenac Jože Pirjevec. Ako je Tito zaslužio toliko prostora, zašto nije toliko ako ne i više dobio Franjo Tuđman? Ulomci posvećeni Alojziju Stepincu i Strossmayeru uglavnom su korektni.

U poglavlju Tko su Hrvati autorica ide u detalje sve do naših uobičajenih osobnih imena te piše o utjecajima raznih stranih kultura i civilizacija na hrvatsko društvo, no nije odgovorila na pitanje koje mogu postaviti stranci, naime o tome kad je započelo konstituiranje hrvatske nacije, a odgovor bi glasio: najkasnije nakon Ante Starčevića, dakle ništa kasnije nego Nijemci i Talijani, koji su u usporedbi s Francuzima ili Rusima zakašnjele nacije (njemački: verspätete Nationen). Autorica također citira Dragutina Feletara, koji je Hrvatsku smjestio u mediteransku i rimokatoličku kulturu, a ne na Balkan. Mogla je pronaći i njezinu srednjoeuropsku odrednicu, posebice u Krležinim djelima, koja su sve poznatija na njemačkome govornom području.

Informativna su poglavlja o dubokoj političkoj podijeljenosti hrvatske nacije, lokalpatriotizmu i nacionalnim predrasudama, pučkim običajima i tradiciji, o narodnoj glazbi i plesovima, Moreški, klapama, Sinjskoj alki, slavljenju Božića, imendana, o ženidbama, krštenjima itd. A onda dolaze opisi društvenih promjena koji odudaraju od dominantnoga neokonzervativizma, kao što su sve učestalije rastave brakova, javno očitovanje homoseksualizma, nedovoljno očuvanje prirode i protivljenje vjerskim simbolima u javnim ustanovama, svega onoga što Hrvatsku zapljuskuje sa Zapada.

Kad piše o hrvatsko-srpskim odnosima, autorica iznosi samo pozitivne primjere iz zajedničkoga života pa se stječe dojam da je u prošlosti sve bilo idilično, a znamo da nije.

I s obzirom na jezik autorica nije sretne ruke jer nakon iznošenja povijesnoga razvitka hrvatskoga jezika nastoji relativizirati njegovu posebnost upozoravajući na strane utjecaje. Propustila je priliku da upozori na stoljetnu borbu za opstojnost hrvatskoga književnog jezika od Marulića do danas, kad ga više pritišću anglizmi nego srbizmi.

Mnogo stranica autorica je posvetila zabavnoj glazbi, pop-kulturi i medijima, dok je prikaz klasičnih umjetnosti od literature do glazbe i likovne umjetnosti odveć kratak, a baš je na tim područjima mogla više reći ne samo o našim autentičnim stvarateljima velikih djela nego i o prožimanju naših umjetnosti s onima drugih naroda: naši su slikari stekli slavu s druge strane Jadrana, hrvatski književnici ugledali su se u književno stvaralaštvo Austrijanaca, Nijemaca, Francuza i Amerikanaca, čime su pokazali našu pripadnost mediteransko-srednjoeuropskom kulturnom krugu i Zapadu uopće. Više je trebalo reći o autentičnim djelima naših slikara naivaca, o našoj narodnoj glazbi i plesovima, narodnim nošnjama i običajima, o svemu onome što je jedinstveno i odmah prepoznatljivo kao hrvatsko. Trebalo je nešto više reći i o pučkim pobožnostima kojih drugdje odavno nema. Strance je trebalo podrobnije upozoriti na umjetničke festivale od Istre do Dubrovnika sa svim pojedinostima i specifičnostima tih ljetnih kulturnih događanja, koja su vani gotovo nepoznata.

U ostalom dijelu ovoga nadasve solidna turističkog vodiča nalazimo mnogo podataka o onome što u svakodnevici zabrinjava i tišti, ali i uveseljava Hrvate, počevši od novčanih uskih grla do kriminaliteta u svim oblicima, ali tu je i inteligentno snalaženje u svladavanju životnih poteškoća, obiteljska solidarnost i humor te sočne psovke, unatoč općem pesimizmu koji služi kao neka vrsta koprene da se sakrije bolje stanje pojedinaca i društva.

Autorica nas uvodi u specifična stanja hrvatskih obitelji koja su izvanjski konzervativna, ali unutra ipak napredna; žene nisu potlačene, baš obratno: tihe su vladarice u društvu koje se nalazi u previranju. I na kraju knjige možemo naći upute o hrvatskoj kuhinji koja je, kao i narod, sretna mješavina Mediterana i srednje Europe s nekim balkanskim natruhama, znači daleko više i dalje od ćevapčića i ražnjića koji su za vrijeme Jugoslavije dominirali u balkanskim restoranima njihovih hrvatskih vlasnika u zapadnoeuropskim zemljama, a danas pripadaju prošlosti. Tu je naravno i nezaobilazni sport po kojemu je Hrvatska poznata u Europi i svijetu kao mala nacija s velikim sportskim zvijezdama i postignućima.

Sve u svemu, turistički vodič Ranke Keser KulturSchock Kroatien zaslužuje mnogo pohvala i ponešto zamjerki, a u usporedbi s ostalim bedekerima o Lijepoj našoj odskače u visinu sa svojim korisnim informacijama i inteligentnim primjedbama o sveukupnom životu maloga, ali poštovanja i ljubavi vrijedna naroda. Turisti koji budu čitali ovu knjigu vjerojatno će moći zavoljeti Hrvatsku sa svim njezinim vrlinama i manama.